Postoji veliki broj različitih mišljenja o prirodi bolesti zavisnosti, mehanizmima njihovog razvoja i o principu lečenja. Često su ova mišljenja suprotna. Npr. pristalice supstitucionalne terapije argumentovano tvrde da su pokušaji prestanka uzimanja narkotika obično praćeni recidivima i nakon određenog perioda malo je verovatno dostizanje stabilne remisije. Zbog toga je jedini način da se situacija drži pod kontrolom – da se pacijentu daje približno isti narkotik, ali čistiji, bezopasniji i u minimalnim dozama. Međutim, ova ideja je u životu teško ostvarljiva. Često preparati za terapiju zamene postaju predmet zloupotrebe. Pacijenti ih intravenski uzimaju i teže da ne uzimaju minimalne doze koje ih štite od krize, već doze od kojih mogu da osete „fleš“. Zbog zloupotreba narkotika, predoziranja, kombinovanja preparata iz supstitucionalne terapije s uličnim narkoticima i nedovoljne kontrole, programi zamene podvrgavaju se aktivnom kritikovanju i od strane lekara, i od strane pacijenata.
Programi koji su usmereni na potpuno odricanje od narkotika, „a drug free life“ (na život slobodan od droge), bivaju privlačni pacijentima i njihovim porodicama. Motivisani ljudi, koji su umorni od narkotika i imaju podršku bližnjih, često s entuzijazmom prilaze detoksikaciji. Ali kroz veoma kratko vreme ispostavlja se da nije problem samo u fizičkoj zavisnosti, već da je put do slobode mnogo duži i trnovit. Zbog depresije, želje za narkoticima, lošeg društva, upotrebe drugih psihoaktivnih supstanci i na kraju zbog dosade dolazi do recidiva. Gubitak poverenja, potreba da se sve počinje ispočetka, ponovni troškovi za lečenje izazivaju razočaranje, međusobne uvrede i beznadežnost.
Međutim, nije sve tako tužno. Zavisnost nije presuda. I pored primera neuspešnog lečenja zavisnosti postoji mnogo više primera kada su ljudi uspešno savladali svoje probleme s narkoticima i ne žele da spominju te tužne godine. Oni su mnogo manje skloni da se prisećaju i pričaju o tome, oni ne žive u prošlosti, već u sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga je takvih ljudi na forumima uvek manje i njihov uspeh se uvek iz nekog razloga kritikuje i stavlja pod sumnju. Ali za izlečene ljude to više nije važno. Postoje mnogobrojni faktori prestanka korišćenja narkotika pomoću lečenja ili samostalno nakon 10 ili 20 godina uzimanja narkotika. Ovi faktori govore o tome da ne postoje nepovratne promene u mozgu narkomana i da je kvalitetan život bez narkotika moguć.
Polazeći od ovoga veoma je važno pre početka lečenja zavisnosti postaviti tačne ciljeve. To je najvažnije.
Jasan, realan cilj predstavlja prvi korak u stvaranju odgovarajućeg programa lečenja zavisnosti. Kompleksni program, planiranje ne samo medikamentozne terapije, već i organizovanje svog vremena, promena kruga prijatelja, izbegavanje provocirajućih situacija, normalizacija odnosa s rođacima – sve to predstavlja drugi korak. Dosledno, strpljivo ispunjavanje plana predstavlja treći korak, koji garantuje uspeh. Shvatanje da ćeš na kraju biti slobodan i uspešan čovek koji se ujutru raduje novom danu i koji ne vrti u glavi varijante gde da nađe narkotike.
Ovo su osnovne komponente uspešnog lečenja zavisnosti koje je formulisala NIDA, tj. Nacionalni institut za zloupotrebu droga, SAD:
- kompleksnost
- dostupnost
- dužina
- individualna motivacija pacijenta
Program lečenja zavisnosti koji je izgrađen na ovim principima uključuje: detoksikaciju, lečenje psihičke zavisnosti, početnu psihostabilizaciju, protivrecidivnu terapiju, resocijalizaciju, reintegraciju i omogućava postizanje rezultata čak i u najtežim slučajevima.