PROMENE U PONAŠANJU OSOBE POD DEJSTVOM NARKOTIKA
Najčešće gubitak adekvatne samoprocene počinje sa precenjivanjem samog sebe.
U prvoj fazi mlada osoba koja upotrebljava heroin ili opijum oseća da je iznad drugih ljudi. Čini joj se da je našla viši izvor zadovoljstva zbog koga zna i razume stvari bolje nego njegovi prijatelji i rođaci. Njeno ponašanje postaje provocirajuće. Osoba čak prestaje da troši snagu na ubedljivo laganje. Njeni izgovori zbog večernjih i noćnih nestanaka iz kuće ili zbog mutnih očiju i teturanja postaju primitivni i jednolični. Pritom sam narkoman smatra da on toliko dobro laže da niko drugi ne može to da nasluti.
Gubitak sposobnosti da posmatra sebe sa strane dovodi do gubitka distanciranosti u kontaktu sa drugim ljudima.
Mladi čovek se ponaša familijarno, provocirajuće i prema roditeljima i prema potpuno nepoznatim ljudima na ulici, što dovodi do mnogobrojnih konflikata, čak i tuča. Pritom u svakom konfliktu, nezavisno od njegovog ishoda, narkoman će uvek smatrati da je u pravu. Pretvara se u savršenog egoistu a da to ni sam ne primećuje. Osećaj „ja sam u pravu“ postaje za njega sredstvo, instrument za nalaženje novca za nabavku redovne doze heroina
Sve druge sfere života prestaju da ga interesuju.
Pritom raste uvredljivost koja nije jasna ljudima sa strane. Naravno – pa većina bliskih ljudi ne želi da igra po pravilima narkomana. Zato svi njegovi bližnji apsolutno „nisu u pravu“, „ne razumeju“, „ne vole“, „ne veruju“, „ugnjetavaju“.
Mladi čovek iskreno veruje da mu svi bližnji nešto duguju.
Oni su dužni da ispunjavaju sve njegove hirove, a on zauzvrat može da ništa da ne radi. On nema obaveza, ima jedino prava. Pritom se samom narkomanu čini da svi ljudi oko njega ništa ne vide, ophode se prema njemu kao i pre, vole ga i obožavaju. Sve ispovesti narkomana mogu biti ispričane jedino nakon što su prestali da uzimaju heroin. Dok čovek uzima heroin sistematski, čini mu se da je njegov odnos sa spoljašnjim svetom apsolutno normalan i da je on sam dobar i pažljiv prema porodici.
Zato je narkomana, kad nije u krizi, veoma teško nagovoriti da se leči.
On ne oseća da je bolestan. On živi jednostavno, lepo i veselo. A mi – lekari, porodica, prijatelji – pokušavamo da ga nagovorimo da treba da živi „dosadno“: da uči, radi, misli, stvara porodicu, to jest isto kao što žive njegovi bližnji. On nije u stanju da razmišlja o tome da se svako zadovoljstvo u životu plaća. To je zbog toga što je potpuno nesposoban za samoprocenu. Kajanje, sposobnost da postane svestan problema nastupa samo onda kada počinje apstinencijalna kriza. Ali pri dugotrajnoj upotrebi heroina ova sposobnost je delimična. Lekare, bolnice, pomoć rodbine narkoman počinje da koristi samo da bi skinuo krizu, da smanji potrebnu dozu i kad izađe iz bolnice da počne opet da uzima heroin. Veoma je tanka i krhka granica između sposobnosti osobe da shvati da treba zauvek da prestane sa uzimanjem narkotika i nesposobnosti da shvati čak i ovu činjenicu. Ona zavisi od individualne sposobnosti mozga da se suprotstavi heroinu. Ova granica se neprimetno pojavljuje. I kod svakog narkomana dolazi do zloupotrebe narkotika na određeni period.
Najvažnija osobenost ove granice je laganje samog sebe.
Kada osoba počne sama sebe da laže, ona gubi poslednju nit koja je povezuje sa stvarnošću. Ovo je početak „puta smrti“. Druga po značaju promena u psihi obolelog od bolesti zavisnosti narkomanije je njegova nesposobnost da kontroliše svoje emocije.
„Emocionalna brbljivost“ takođe postepeno raste.
Ona prvo omogućava da se za nju sazna samo u periodima apstinencijalne krize, ali se postepeno pretvara u karakternu crtu ličnosti i praktično se ne menja tokom upotrebe heroina. Mladi čovek postaje razdražljiv i gnevan, što ne odgovara njegovom uzrastu. On počinje da viče i maše rukama zbog svake sitnice koja, u suštini, nema nikakve veze s njim. Isto tako on počinje da se smeje iz nekih razloga koji su apsolutno nejasni njemu bliskim ljudima.
Zapravo se smena raspoloženja događa naglo i bez bilo kakvih vidljivih razloga.
On je čas zatvoren i nedruželjubiv, bez ikakvog povoda se oseća uvređenim i ceo dan ne izlazi iz svoje sobe; čas je, suprotno tome, do nepristojnosti veseo i svima dosađuje neukusnim šalama. Periodi utučenosti i lošeg raspoloženja sa svakim mesecom uzimanja heroina postaju sve veći, a dobro raspoloženje nastupa sve ređe. U emocionalnim reakcijama mladog čoveka nema sredine. On ili plače ili se kroz sekund radosno smeje. Njegov bes postaje buran. Na ljude koju ne mogu da mu uzvrate, među njima i bližnje, on može da krene pesnicama bez ikakvog povoda.